Hronična bolest utiče na sve sfere i kvalitet života oboljelog djeteta. Jedan broj hronično oboljele djece ima emocionalne probleme i smetnje ponašanja. Posebno se teško suočiti sa bolešću u periodu puberteta i adolescencije,kada se oboljela osoba najteže miri  sa ograničenjima koja sa sobom nosi hronična bolest.

Članovi porodice često pretjeruje u želji da zaštite dijete. Time sprečavaju razvitak njegovih sposobnosti da se samo suoči sa nastankom problema, sputavaju njegovu po-trebu za nezavisnošću. To ponekad može izazvati prkos i buntovničko ponašanje kod djete ta. Na drugoj strani su roditelji koji pokušavaju da ne pridaju značaj bolesti svog djeteta u želji da ga zaštite. Takvo dijete se može osjetiti zanemareno i nedovoljno voljeno.

Kod  oboljelog djeteta često se aktiviraju odbrambeni mehanizmi. Ponekad su skloni da negiraju svoju bolest, u nadi da će se  izliječiti bez posljedica.Na drugoj strani su djeca koja reaguju povlačenjem u sebe, tuguju, izoluju se od svojih vršnjaka. Ponekad se ova dva tipa reakcije kombinuju i prepliću,na ovaj način oni pokušavaju da spasu svoje samopouzdanje i samopoštovanje, jer predstava o tome da su hronično bolesni izaziva kod njih osjećaj manje vrijednosti. Često su suočeni sa podsmijehom i ruganjem svojih vršnjaka, a ponekad i odbacivanjem.

Jako je važan  pristup ljekara i medicinskog osoblja djeci sa hroničnim oboljenjima. Pretjerana strogost ljekara često izaziva suprotan efekat.Pacijent se osjeća ugrožen,
njegova potreba da živi normalno, kao njegovi zdravi vršnjaci, jača je od straha od bolesti i mogućih posljedica nediscipline.

Zato je važno znati koliko bolest utiče na emocionalno funkcionisanje oboljelog djeteta.Treba uvijek otvoreno razgovarati o bolesti i problemima tokom liječenja. Djetetu pružiti što veću emocionalnu podršku. Podsticati ga da aktivno učestvuje u procesu liječenja, ukazati mu na to koliko je važna njegova saradnja.Ako tako ne postupimo, doćićemo u sukob sa njim, što može da rezultira prekidom liječenja. Pedijatar se mora postaviti tako da ga pacijent doživi kao blisku i zainteresovanu osobu.

Najčešće hronične bolesti djece kod nas su astma i epilepsija. Bolesnici od  astme često izostaju iz škole , smanjene su njihove fizičke aktivnosti i sposobnost bavljenja sportom. Zbog toga ta djeca osjećaju strah, a ponekad i ljutnju zbog mogućeg napada astme. Djeca bolesna od epilepsije često su izložena zadirkivanju i podsmijehu svojih vršnjaka. Lijekovi koje koriste mogu da utiču na smanjenu koncentraciju i sposobnost učenja. S druge strane roditelji koji se često ponašaju previše zaštitnički sa svojim ograničenjima i zabranama  - nije lako u svemu tome naći pravu mjeru i uvijek učiniti ono što je najbolje za hronično oboljelo dijete.

Pedijatar uvijek treba da ima na umu kako bolest i liječenje utiču na psihu djeteta i kvalitet njegovog života. Nije dovoljno liječiti samo simptome postojeće bolesti. Mora se  misliti na psihičko stanje pacijenta i ako treba potražiti pomoć psihologa i ostalih stručnih lica.