Alopecije (ćelavosti) predstavljaju stanja koja se karakterišu gubitkom i nedostatkom kose i dlake. Prema krajnjem ishodu mogu da budu prolazne i trajne. Takođe se dijele u odnosu na posljedice, na ožiljačne i neožiljačne.
Trajne ćelavosti nastaju poslije dermatoza koje vode stvaranju ožiljaka, kao i poslije povreda izazvanih mehaničkim, fizičkim i hemijskim sredstvima u kojima je došlo do trajne atrofije kože ili gubitka folikula dlake.
Ćelavost se javlja kod novorođenčadi na potiljku u prvih šest mjeseci života i najčešće je okruglog ili ovalnog oblika. Nastaje usljed pritiska ili trljanja potiljka o uzglavlje. Prognoza je dobra, tj. kosa počinje ponovo da raste čim odojče počne da uzdiže glavicu.
Kod malog djeteta se često javi i nesvjesno čupanje kose prstima. Većina autora ističe da je u pitanju motorno ispoljavanje prisilnih radnji, kao posljedica neurotičnih manifestacija. Javlja se u svakom uzrastu, ali najčešće od 3-5 godine života. Ovo stanje karakteriše se većim ili manjim ogoljelim žarištima. Ponekad djeca iščupanu kosu grickaju ili gutaju.
Pečatasto opadanje kose je dosta često, i u najvećem broju slučajeva reverzibilno. Nastaje naglo, bez najave i bez subjektivnih tegoba. Uzrok nastanka obično je nepoznat, mada neki autori navode značaj stresa i emocija. Obično se karakteriše bezbolnim, neprimijetnim opadanjem kose u vidu oštro ograničenih ćelavih žarišta, okruglog ili ovalnog oblika. Nekad se vidi jedno, a nekad više žarišta. Pojedina žarišta mogu da se slivaju u veće ćelave ploče nepravilnog oblika. Dok je oboljenje aktivno, na rubu žarišta vide se dlake dužine 3-8 mm u vidu uzvičnika, jer je na mjestu preloma dlaka deblja nego blizu izlaza iz kože. Bolest traje 6-8 mjeseci, kada dolazi do povlačenja simptoma. Kosa obično ponovo počinje da raste prvo u centru žarišta. Dlake su u početku tanke bjeličaste boje, a tek kasnije dobijaju normalnu boju.
Ćelavost može da se javi i kao posljedica gljivičnih oboljenja ili u sklopu nekog drugog oboljenja.
Za postavljanje dijagnoze potreban je pregled pedijatra, mikrobiološko ispitivanje, pregled dermatologa, i po potrebi psihologa.
Terapija je obično lokalna, opšta i ponekad fizikalna. |